Calcutta, susreti i lica: Iza hrama

Na svu sreću Španijel me čekao pred glavnim ulazom, pušeći i razgovarajući s nekim Indijcem. Ne samo da me nije dočekao s prezirom, nego je pogled koji mi je uputio treperio od neke neobične, razoružane nježnosti. Ali nije mi dopustio da iskalim na njemu moju pomamu za prepričavanjem novostečenog iskustva, već me odmah uvukao u započeti razgovor s Indijcem. Petnaestak minuta poslije, ispričao se jer "želi vidjeti još štogod od Calcutte" a "nema baš puno vremena". Zatim je pružio ruku Indijcu pa meni – kratki trenutak bio je dovoljan da ponovo primijetim, sada s osvježenom pažnjom, riječi što ih je imao, s mnogočime drugim, istetovirane na ruci: "This too shall pass", riječi koje je on pogrešno smatrao biblijskima, pripisujući ih kralju Salomonu –, drugarski me zagrlio te nestao iz vida. Otišao je svojim putem, ja sam ostao na svome. Kad sam se nekako uspio otarasiti razgovorljivoga Indijca dao sam se, s primjesom tuge i nezadovoljstva u svojoj ushićenosti, u potragu za smještajem.

Uglavnom moji su se planovi za Nepal, ili za bilo što drugo, učas rasplinuli u kolkatskome zraku. Skrasivši se u Sudder Streetu, "ulici volontera", počeo sam volontirati u Kalighatu odnosno Prem Danu na drugom kraju grada gdje je Kalighat - odnosno Nirmal Hriday, "Kuća čistog srca" kako je Majka Terezija nazvala svoju prvu kuću, "umiraonicu", smještenu u sklopu hrama božice Kali - bio privremeno premješten zbog obnove.

Jednog dana, nakon "rada" i lutajući prostorima oko Kalighata zašao sam u područje iza hrama - na obalu kanala Adi Ganga. U tom periodu, ono što sam nazvao mentalnim vremenskim ciklusima već su se počeli moćno isprepletati: orijentacija u vremenu neobično se zamutila, razlikovanje između sadašnjosti, prošlosti i budućnosti postalo je nekako proizvoljno, labavo, nepouzdano; zapravo, kao što sam već imao više prilika ustanoviti, ništa neobično za nekog tko je već neko vrijeme u Indiji, pod uvjetom da se radi doista o vremenu i doista o Indiji. Jer vrijeme što ga u Indiji, ili bilo gdje drugdje, provodi turist - prema mom shvaćanju netko tko nije svjestan da je turist i stoga nije sposoban učiniti iskorak iz svojeg malog, poznatog i predvidljivog privatnog vremena-prostora što stane unutar okvira fotografije ili snimke - samo je uvjetno rečeno vrijeme, kao što je njegov prostor samo uvjetno rečeno prostor. Taj tobožnji prostor i vrijeme puke su kvantitativne kategorije, potpuno odijeljene, kojima je svojstveno da nemaju drugo svojstvo, drugo značenje, osim eventualnog pretvaranja u uspomenu: statičnu fotografiju prostora bez vremena, vremenski odsječak bez ikakvog kontinuuma.

Sišavši do spruda zatrpanog smećem, sjeo sam na komad drva koji je sličio klupici. Oko mene gomile otpada, poznati mi gavranovi i lešinari. Nekoliko dječaka ispred mene magnetom "pecaju", u vodi crnoj kao katran, novčiće. Nekoliko metara od njih stoji starac, od sedamdesetak godina, s naočalama te, pognut i licem gotovo priljubljenim uz površinu vode, čeprka po muljevitom dnu - u potrazi za tko zna čime. Šaka desne ruke puna mu je sjajnog prstenja. Lice mu je nepomično, strogo ali nekako neobično vedro, s brazdama iskustva oko očiju i usta. Tu i tamo nešto dovikne dječacima, koji mu odgovaraju ravnodušnim glasom. Starac očito nešto traži, s velikom pomnjom. Malo dalje uzvodno, u pozadinskom dijelu hrama, uz kipić namazan kumkumom (svetim prahom) stoji nekoliko žena u besprijekorno čistim sarijima: zelenim, plavim i bijelim. One, čini se, upravo ništa ne traže. One su došle po poslu, obaviti pudžu (prinijeti žrtvu). Ćaskaju i ne daju ni prizorima ni smradu oko sebe upravo nikakvu pažnju. S vremena na vrijeme netko se pojavi iz hrama i polije se po glavi rukohvatom vode. Jer kanal je, na kraju krajeva, odvojak Hooghlyja odnosno Kati-Gange - zapadnog kraka božanske Rijeke. No, i opet i po stoti put ustanovljujem: ovdje, u Indiji, svaka voda poslužit će za očišćenje, pa i ona najprljavija. Za razliku od žena, koje spokojno čavrljaju uz povremeno kimanje glavama u smjeru vode, starac i dalje kopa. Lice mu je napregnuto od pažnje, i kao neke prolazne i nevrijedne brige, svako malo podiže ruku iz vode i razgrće prstima crni mulj. Žene se polako spuštaju stepenicama sve do vode i u podnožju drugog kipa, većeg, također premazanog kumkumom, ostavljaju slatkiše: nekakve zavijutke u obliku sunašaca, zatim banane, zasipajući kumkumom i stepenice. Zatim slijede oraščići i naposljetku vijenci cvijeća - sve to slažu na hrpice te pale štapiće. Smrad kanalizacije izgleda im uopće ne smeta. Jer, kao što i opet ustanovljujem, smrad ovdje ima smisla samo utoliko ukoliko je kužan - ili čak, možda točnije, samo utoliko ukoliko mu se dopusti da postane kužan, da zbiljski promijeni ozračje. Inače kao da ne postoji, kao ni prljavština u vodi. Sve je stvar percepcije, pažnje, usredotočenosti. Vanjski svijet sporedan je i kovak odraz unutrašnjeg.

Starac i dalje ruje, dječaci i dalje bacaju magnet pa ga izvlače. Jedna od žena silazi tik do vode i sklapa šake sa štapićima pred čelom. To je, pretpostavljam u prvi mah, kraj obreda. Ali ne; nakon toga ona stavlja na veliki zeleni list banane naftalinsku kocku, pali je, maše time oko prinosnice; ostavlja vatru da gori, odmiče se. Zatim se vraća s drugim ženama do trijema, s pregrštima cvijeća, koje sve zajedno bacaju po vodi. Džepove su prije napunile hranom, koju vjerojatno namjeravaju unijeti u hram i ondje posvetiti božici. Bezbrojno cvijeće, najraznolikijih boja, pluta po crnoj vodi: crnoj poput božičinog kipa, poput kose tih dječaka, poput starčeva kamenog izraza lica. Poput neprobojne noći u kojoj je uronjen ovaj grad i usred danjega svijetla. Poput noći koja neumoljivo pada na cijeli svijet.

---

Calcutta, susreti i lica:

1. Prolog
2. Španijel
3. Na grobu
4. Iza hrama
5. Viking plemenita srca
6. Chris I.
7. Chris II.
8. Sestra Gertrude
9. Avatar
10. Backpackerski paradoks
11. U jednoj rečenici

---

Marko Gregorić rođen je u Zagrebu 1975. Diplomirani je filozof i religiolog. Prevodilac je i pisac. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

Odabrana bibliografija prijevoda

• Charles Péguy, O Bergsonu, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Annie Ernaux, Jedna žena, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2021.
• Antoine Compagnon, Antimodernisti, Matica Hrvatska, 2020.
• Maryam Madjidi, Marx i lutka, Sandorf, 2019.
• Catherine Malabou, Ontologija nezgode, Multimedijalni institut - MaMa, Zagreb, 2016.
• Julien Gracq, Obala Sirta, Naklada Pelago, Zagreb, 2015.
• Amos Oz i Fania Salzberger-Oz, Židovi i riječi, Fraktura, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Antiedip, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2015.
• Gilles Deleuze/Félix Guattari, Tisuću platoa, Sandorf & Mizantrop, Zagreb, 2013.
• Karen Armstrong, U prilog Bogu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.
• Jacques Ellul, Anarhija i kršćanstvo, DAF, Zagreb, 2011.
• Yasmina Khadra, Bagdadske sirene, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
• Jean-François Lyotard, Augustinova ispovijest, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.
• Alain Badiou, Sveti Pavao – utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.
• Jean-Claude Kaufmann, Iznalaženje sebe/Jedna teorija identiteta, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
• Michel De Maule i Institut za audovizualne umjetnosti, Ivo Malec: polikromni portret, Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Publikacije :

• Marko-Marija Gregorić, Pod čarobnjakovim plaštem, Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Ružmarin (pjesme i prepjevi), Sandorf, Zagreb, 2022.
• Marko-Marija Gregorić, Uz krizu kritike, Transkulturološki eseji, Sandorf, Zagreb, 2020.
• Marko-Marija Gregorić, Riječi, pod nosom/Ogledi o metafizičkom značenju prevođenja, Sandorf, Zagreb, 2013.
• Časopisi i porali (eseji, prijevodi, pjesme): Čemu, Europski glasnik, Vijenac, Tema, 15 dana, arteist.hr, nemo-casopis.com, DugoSelo.INFO.

---

Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.